Vjerujem da svatko ima različito iskustvo oporavka nakon stress frakture. Na temelju ovog mog iskustva vidjela sam da liječnici imaju podijeljeno mišljenje da li treba ozljedu tipa stress frakutre “staviti” u longetu. Obzirom da je to ipak fraktura bez pomaka, dvojica su smatrala da ne treba, a jedan je smatrao da treba.
Mene su prvo stavili u longetu i bila sam u šoku i suzama jer sam ipak do tada normalno mogla hodati, da me pri tome vrlo malo bolilo. Moram priznati da me jedino u vožnji prilikom pritiska na kuplung noga znala prilično zaboljeti (i naravno kod trčanja). U longeti sam izdržala doslovno dva dana. Kad su me leđa počela boljeti od “šepanja” na jednu nogu, nazvala sam za drugo mišljenje i sama si prerezala longetu. Prilikom stavljanja longete su mi rekli da će oporavak biti duži ako nemam longetu, ali to je bio rizik koji sam svjesno prihvatila. To je vrsta odluke koju svatko mora za sebe sam donijeti i odvagati što mu je bitnije. Naravno da sam išla ponovno na rentgen kad sam pitala za drugo mišljenje.
Na jednom predavanju su rekli da se kod stress frakture može jedino biti strpljiv, stoga sam odlučila da neću trčati barem tri mjeseca. Nakon tri mjeseca od ozljede upisala sam se u teretanu da barem vozim bicikl te da vježbam na steperu ili orbitreku. Na steperu kad je stopalo fiksirano za pedalu i ne pomiče se ništa me nije boljelo. Tako sam vježbala mjesec dana i onda sam počela lagano trčati na prvo na traci, a zatim i po nasipu. Mjesec dana sam trčala sama jer sam isprobavala koliko mogu dugo i brzo bez da me zaboli noga. Tek u svibnju sam se vratila treniranju u grupi (u Salomon Running Team). Međutim, brzo sam vidjela da ne mogu držati tempo treninga niti duljine pa sam u lipnju mjesecu ipak sama trčala da si doziram i tempo i duljine kako mi paše.
Kako je tijekom lipnja, sezona utrka u punom jeku, nisam mogla odoljeti pa sam trčala čak tri utrke. Za svaku sam si sama našla razlog zašto “moram”. Dm utrku sam trčala, zato što je kod mene doma na Bundeku. A “Volim trčanje” i “MedvedRun” prvenstveno radi lijepih finišerskih medalja. Kad sam sestri poslala mail i napisala trčim ove utrke jer daju lijepe medalje, odgovorila mi je: “Ti nisi za spasit. Dobro da radiš u marketingu”. Ipak, trčala sam poprilično oprezno, više radi trening te ozljedu nisam niti osjetila. Vjerujem da će u budućnosti biti sve uredu sa ovom ozljedom te da mi se ovakvo neugodno iskustvo neće ponoviti.