Moja jedina polumaratonska utrka ove godine ispala je bolje nego što sam očekivala sa vrlo solidnim rezultatom od 2:08:02.

Kao što obično u životu biva, najbolje stvari ispadu spontano bez previše planiranja i filozofiranja. Ove godine nisam uopće planirala trčati polumaraton, ali mi vrag ipak nije dao mira kada mi je prijateljica rekla da ide sa kćeri u Crikvenicu trčati utrku od 5 km. Rekla sam doći ću i ja, ali kako nije bilo utrka na 10 km, a na 5 km se jedva zagrijem i za to mi se niti ne isplati voziti do Crikvenice, “morala” sam prijaviti polumaraton. A što se mora, nije teško. Prijavila sam utrku par dana prije kad sam vidjela da neće biti kišno vrijeme, digla se u nedjelju ujutro u 5:30, vozila skoro dva sada po gustoj magli do Crikvenice, u kojoj je ipak zasjalo sunce i sve je ispalo bolje nego što sam očekivala. Staza u Crikvenici je više nego zanimljiva jer je zavojita te se malo trči uz more, malo uz brdo, pa niz brdo, pa opet uz brdo, pa niz brdo uz more. Možda bi se moglo i reći da je staza zahtjevna, ali ljepše zvuči zanimljiva.

Obzirom da mi je to ipak drugi polumaraton u životu bilo mi je drago kad sam vidjela da su u Crikvenicu došli Robert i Silvana iz mojeg Salomon Running teama, te sam prvih 7 km trčala s njima. Kad sam osjetila da mogu brže odvojila sam se i nastavila sama do kraja utrke. Moram priznati da je skroz super feeling kad shvatiš da tvoja glava i tvoji mišići mogu bez ikakvih problema istrčati polumaraton. Jedino me ta ozljeda još uvijek malo brine. Nakon utrke javila bol na mjestu ozljede pa se sad moram malo primiriti i polako nastaviti dalje.

I što reći za kraj sezone?

Jedva čekam sljedeću godinu – nove izazove i pomicanje granica dalje i brže!

Adria Advent maraton certificate809